Tvrdoglava i ponosna

Nekidan sam dobila poruku od jedne prijateljice s kojom sam nekada bila jako bliska. Svaki dan smo se družile i pile kave. I onda se to nekako sve razvodnilo i zbog neke glupe situacije smo prestale komunicirati.  I bilo mi je drago da mi se javila. Ja sam jedno neobično biće koje je jako tvrdoglavo i kad se naljutim nikada neću napraviti prvi korak. Oduvijek sam takva. Ponos i predrasude. Kod mene to nekako tako ide. Kad sam s nekim svaki dan nekako to nakon nekog vremena ne funkcionira. I kao djevojčica nisam imala previše prijateljica. Mogla bih reći da sam introvert. Volim svoj mir, svoje vrijeme i u posljednje vrijeme uživam u kavici koju popijem sama.  Imam ja nekoliko bliskih prijateljica, sad su sve daleko od mene i u toj situaciji definitivno nas daljina nije udaljila. Čujemo se redovito, tako da zapravo i nemam osjećaj da smo daleko.
Kroz život nam ljudi dolaze i odlaze, prijateljstva ponekad blijede. Što više godine prolaze, mijenjaju se ljudi koji su dio našeg života, uz posao, dijete i razne obaveze koje si nametnemo teško je ugurati vrijeme za bezbroj kavica ili druženja. Ponekad sam toliko umorna da umjesto kavice odem odspavati. Previše sam nada jednom polagala u jedno prijateljstvo, u jednu osobu koja mi je jednom bila previše bliska i još uvijek sam povrijeđena što smo se udaljile. No eto, tako to ide. Vrijeme čini svoje, udaljiš se od ljudi i u život ti uđu neki novi. Ponekad bi bilo lijepo da i ja napravim prvi korak i kažem nekome da mi je žao. Pokušat ću poraditi na tome, zgaziti taj svoj ponos.