Nisam imala namjeru pisati svoja iskustva, jer su još uvijek prebolna, ali kako ovih dana svi dijele svoje priče, želim i ja, možda će djelovati terapeutski za mene. Nije mi lako ovo pisati, kao što mi nije lako o tome ni govoriti, jer za mene su to bila moja djeca. Moje srce, moja duša, novi život koji nosiš i kada ih izgubiš, nema tih riječi kojima te netko može utješiti, a pogotovo još da trpiš grube riječi i ponašanja medicinskog osoblja je prestrašno. Ali u toj boli psihičkoj, kada ti je srce slomljeno valjda ti ta fizička bol i nije nešto što ne možeš otrpiti. Ja sam izgubila tri bebe.
2009 godine nosila sam dječaka, trebao se zvati Dorijan, bila sam trudna 7 mjeseci kada mi je počeo tlak rasti. Ginekolog me poslao u bolnicu, tamo mi je tlak još više i više rastao. Doktori su pričali kako treba nabaviti lijek metildopu za tlak koji smo mi sami trebali kupiti. Mama je zvala redom ljekarne, lijek je bome koštao, a i čekalo se ne mogu se sad sjetiti koliko dugo, a meni je trebao odmah. Tu večer bila je nedjelja 19. travanj, sestra je slušala otkucaje srca i bili su tu. Glasni i jasni. Nakon tuširanja, osjetila sam nekakav čudan osjećaj u stomaku kao da se sve naglo spustilo dolje, a beba se više nije mrdala. Zvala sam sestru da nešto nije u redu, ona je odgovorila da paničarim. Ne mogu reći da sam tu noć spavala uopće beba se i dalje nije micala i tlak je naravno divljao, a sestra me i dalje ignorirala. Ujutro nam je opet svima slušala otkucaja i meni ih nije mogla naći ona je tražila i tražila i napokon našla nešto slabo i rekla vidiš da je sve u redu. Ispala sam histerična a ona je našla otkucaje, a ja i dalje nisam osjetila bebu. Otišla je ta sestra kući i došla je u smjenu druga sestra kojoj sam se požalila da ne osjećam bebu i da nešto nije u redu. Ona je pozvala doktora išli smo na ultrazvuk i beba je umrla. To se vjerojatno dogodilo dan prije, ali me ona sestra totalno ignorirala. Prebacili su me na drugi odjel i dali mi gel za otvaranje, morala sam roditi bebu. Lagani trudovi su trajali tri dana, tlak je divljao, svi su bili ljubazni , a ja sam samo plakala. Dozvolili su mom muzu da bude pored mene cijeli dan što mi je puno značilo. Treći dan sam rodila, nije dugo trajalo, išlo je brzo, čistili su me poslije ne sjećam se je li bilo anestezije, ali znam da je užasno boljelo. Treći dan sam otpuštena iz bolnice. Plakala sam danima, tjednima, mjesecima. Dorijan je pokopan na bolnićkom groblju za bebe na Centralnom groblju u Osijeku pa mu bar mogu zapaliti svijeću.
Druga trudnoća je bila 2010 godine, bila sam 15tt kada je doktor ustanovio da sam izgubila bebu na ultrazvuku i poslao me u bolnicu na kiretažu. Iduće jutro sam stigla u bolnicu, smjestili su me u sobu i liječnik mi je rekao da će mi raditi kiretažu. Dobila sam anesteziju i često me pitao boli li me kada bi me boljelo sestra bi mi dala intravenozno lijek protiv bolova i nešto za smirenja. Svi su bili jako ljubazni i stvarno se ne mogu požaliti.
Treća trudnoća je srećom jedina moja trudnoća koja je došla do kraja i dobila sam svog Roka. Ustanovili su da imam trombofiliju, dobila sam injekcije i sve je prošlo super. Roko je rođen 09. 10. 2012.
Moja četvrta trudnoća i ujedno i moje najgore iskustvo s medicinskim osobljem je bilo 2015 godine. Bila sam trudna 20tt, na pregledu je utvrđeno da je beba umrla i ponovno sam poslana u bolnicu. Objasnili su mi da postoje neke injekcije od kojih se otvoriš i lakše krene porod, potpisala sam da pristajem i sestra mi je ubrzo dala injekcije, bila sam sama u sobi jer to zna potrajati pa da ne uznemiravam druge pacijentice vikanjem. Na moju sreću nije dugo trajalo, jer sam već rađala. Nisu me klistirali da napomenem. Kako sam rađala znam u kojoj je fazi porod, zvala sam sestru da je uskoro gotovo da me vodi u salu, ona je došla i rekla neće to još ne jaučete. Rekla sam joj da imam visok prag tolerancije boli i da od tuge jedva živim a ne još da jaučem. Ona je otišla, čula sam ju jer je bila noć da priča s nekim. Osjetila sam ogroman pritisak da moram na veliku nuždu i zvala sam ju opet da dođe. Nije došla. Otišla sam u wc i sve je samo ispalo u školjku. Moje dijete je upalo u školjku, počela sam plakati i žena iz susjedne sobe je došla vidjeti što mi je, jer je sestra bila zauzeta pričanjem. Pozvala je sestru, a ja sam sjedila i dalje plakala. Kad je došla toliko se izvikala na mene da šta ja radim da nisam normalna, šta će ona sad s tim. Ja nisam prestajala plakati. Uzela je dijete, obrisala ga je krpom, umotala ga. Odvela me u salu gdje je doktoru koji je radio kiretažu rekla i ovoj je upalo u wc. Kao da ja nisam ondje. Što sam trebala ja stvarno ne znam, ostave te samog kao psa, ne možeš nikoga pitati i još viču. Kiretaža je boljela dosta, boljelo je još više to što se ranije dogodilo i moj bebač je nažalost tako prošao. Još uvijek se krivim što nisam ostala na krevetu a onda bi vjerojatno sestra vikala što sam zaprljala krevet.
Tužno je što žene uz tugu, prolaze još i mesarenje na živo, ipak smo živa bića koja su prošla neopisivu traumu. Samo malo ljudskosti, dobrote i pomoći bi u tim trenutcima puno značilo. A ne još da netko urla na tebe ili te ignorira ako se požališ da nešto nije u redu. Zato dijelim svoju priču nadam se da će nekome pomoći, da će se pristup promijeniti, da će nam objasniti što nam rade i zato #prekinimošutnju i borimo se za onu ženu koja će sljedeća doći.
2009 godine nosila sam dječaka, trebao se zvati Dorijan, bila sam trudna 7 mjeseci kada mi je počeo tlak rasti. Ginekolog me poslao u bolnicu, tamo mi je tlak još više i više rastao. Doktori su pričali kako treba nabaviti lijek metildopu za tlak koji smo mi sami trebali kupiti. Mama je zvala redom ljekarne, lijek je bome koštao, a i čekalo se ne mogu se sad sjetiti koliko dugo, a meni je trebao odmah. Tu večer bila je nedjelja 19. travanj, sestra je slušala otkucaje srca i bili su tu. Glasni i jasni. Nakon tuširanja, osjetila sam nekakav čudan osjećaj u stomaku kao da se sve naglo spustilo dolje, a beba se više nije mrdala. Zvala sam sestru da nešto nije u redu, ona je odgovorila da paničarim. Ne mogu reći da sam tu noć spavala uopće beba se i dalje nije micala i tlak je naravno divljao, a sestra me i dalje ignorirala. Ujutro nam je opet svima slušala otkucaja i meni ih nije mogla naći ona je tražila i tražila i napokon našla nešto slabo i rekla vidiš da je sve u redu. Ispala sam histerična a ona je našla otkucaje, a ja i dalje nisam osjetila bebu. Otišla je ta sestra kući i došla je u smjenu druga sestra kojoj sam se požalila da ne osjećam bebu i da nešto nije u redu. Ona je pozvala doktora išli smo na ultrazvuk i beba je umrla. To se vjerojatno dogodilo dan prije, ali me ona sestra totalno ignorirala. Prebacili su me na drugi odjel i dali mi gel za otvaranje, morala sam roditi bebu. Lagani trudovi su trajali tri dana, tlak je divljao, svi su bili ljubazni , a ja sam samo plakala. Dozvolili su mom muzu da bude pored mene cijeli dan što mi je puno značilo. Treći dan sam rodila, nije dugo trajalo, išlo je brzo, čistili su me poslije ne sjećam se je li bilo anestezije, ali znam da je užasno boljelo. Treći dan sam otpuštena iz bolnice. Plakala sam danima, tjednima, mjesecima. Dorijan je pokopan na bolnićkom groblju za bebe na Centralnom groblju u Osijeku pa mu bar mogu zapaliti svijeću.
Druga trudnoća je bila 2010 godine, bila sam 15tt kada je doktor ustanovio da sam izgubila bebu na ultrazvuku i poslao me u bolnicu na kiretažu. Iduće jutro sam stigla u bolnicu, smjestili su me u sobu i liječnik mi je rekao da će mi raditi kiretažu. Dobila sam anesteziju i često me pitao boli li me kada bi me boljelo sestra bi mi dala intravenozno lijek protiv bolova i nešto za smirenja. Svi su bili jako ljubazni i stvarno se ne mogu požaliti.
Treća trudnoća je srećom jedina moja trudnoća koja je došla do kraja i dobila sam svog Roka. Ustanovili su da imam trombofiliju, dobila sam injekcije i sve je prošlo super. Roko je rođen 09. 10. 2012.
Moja četvrta trudnoća i ujedno i moje najgore iskustvo s medicinskim osobljem je bilo 2015 godine. Bila sam trudna 20tt, na pregledu je utvrđeno da je beba umrla i ponovno sam poslana u bolnicu. Objasnili su mi da postoje neke injekcije od kojih se otvoriš i lakše krene porod, potpisala sam da pristajem i sestra mi je ubrzo dala injekcije, bila sam sama u sobi jer to zna potrajati pa da ne uznemiravam druge pacijentice vikanjem. Na moju sreću nije dugo trajalo, jer sam već rađala. Nisu me klistirali da napomenem. Kako sam rađala znam u kojoj je fazi porod, zvala sam sestru da je uskoro gotovo da me vodi u salu, ona je došla i rekla neće to još ne jaučete. Rekla sam joj da imam visok prag tolerancije boli i da od tuge jedva živim a ne još da jaučem. Ona je otišla, čula sam ju jer je bila noć da priča s nekim. Osjetila sam ogroman pritisak da moram na veliku nuždu i zvala sam ju opet da dođe. Nije došla. Otišla sam u wc i sve je samo ispalo u školjku. Moje dijete je upalo u školjku, počela sam plakati i žena iz susjedne sobe je došla vidjeti što mi je, jer je sestra bila zauzeta pričanjem. Pozvala je sestru, a ja sam sjedila i dalje plakala. Kad je došla toliko se izvikala na mene da šta ja radim da nisam normalna, šta će ona sad s tim. Ja nisam prestajala plakati. Uzela je dijete, obrisala ga je krpom, umotala ga. Odvela me u salu gdje je doktoru koji je radio kiretažu rekla i ovoj je upalo u wc. Kao da ja nisam ondje. Što sam trebala ja stvarno ne znam, ostave te samog kao psa, ne možeš nikoga pitati i još viču. Kiretaža je boljela dosta, boljelo je još više to što se ranije dogodilo i moj bebač je nažalost tako prošao. Još uvijek se krivim što nisam ostala na krevetu a onda bi vjerojatno sestra vikala što sam zaprljala krevet.
Tužno je što žene uz tugu, prolaze još i mesarenje na živo, ipak smo živa bića koja su prošla neopisivu traumu. Samo malo ljudskosti, dobrote i pomoći bi u tim trenutcima puno značilo. A ne još da netko urla na tebe ili te ignorira ako se požališ da nešto nije u redu. Zato dijelim svoju priču nadam se da će nekome pomoći, da će se pristup promijeniti, da će nam objasniti što nam rade i zato #prekinimošutnju i borimo se za onu ženu koja će sljedeća doći.
Primjedbe
Objavi komentar