Zadnjih 6 mjeseci sam tri puta mijenjala radno mjesto i radne kolegice. Nikako ne mogu pronaći rutinu i vidim da je to utjecalo na mene. Nekako sam nesigurnija, nervoznija, sve previše analiziram. Cijeli život pokušavam ugoditi drugima, a sebe uvijek ostavljam po strani. Ja sam si nekako uvijek na zadnjem mjestu. I svaki put kad promijenim okolinu osjećam se kao dijete na prvi dan škole. Iako sam se vraćala ponovno na isto radno mjesto, nekakav nemir se uvukao u mene. I sve više i više onaj introvert se pojavljuje. Volim samoću, u posljednje vrijeme baš uživam u njoj. U kući, u samoći, u tišini. Ja pretjerana brbljavica na poslu, kod kuće postajem suprotno. Zatvaram se u ljušturu i ne trebam komunikaciju. Kao da sam u biti jedna osoba na poslu, druga kod kuće. Radim s ljudima i bit posla je da sam komunikativna i otvorena pa valjda kad dođem kući imam potrebu utišati tu brbljavicu i šutiti. Preispitujem često tko sam ja. Neobično mi je to. Život i okolnosti nas mijenjaju, od teških situacija postajemo jači. S godinama često uključujem taj svoj štit, moj obrambeni mehanizam. U posljednje vrijeme, on je postao tišina.
Primjedbe
Objavi komentar