Danas je treći dan kako je moj dječak s bakom na vikendici. To je prvi put u njegovih 5,5 godina da je negdje otišao bez mene, prespavao je ponekad kod moje mame, ali bi se idući dan vratio. Isprva mi je bilo jako teško, ja sam bila na poslu, a tata mu je dao da ide, pa sam se porječkala s mužem kad sam došla kući. I onda sam ga nazvala, a on je veselo cvrkutao gdje je, što radi i kako mu je super. Nije plakao za mamom, zabavljao se. Ono, kao da mi je netko opalio šamar. Ja više nisam potrebna svom djetetu. On se zabavlja. Uživa daleko od mame. Odrasta, nije više moja beba. Udarac za mamin ego. A opet dobro za njega. Za mjesec dana će ići s mojima na more deset dana. Uh, ne mogu to ni zamisliti. Iako znam da će mu biti lijepo. I da će se zabaviti. Uživati kao što svake godine uživa, samo ovaj put bez mene. I znam da ga moram pustiti jer će sve više biti tih trenutaka kad će sve manje trebati mamu. Sve više će vrijeme provoditi s prijateljima. I to je normalan proces odrastanja. Samo mi je prebrzo vrijeme prošlo. Proletjele su godine. Mislim da se svaka mama tako osjeća i da je i ponosna na svoje dijete i tužna u istom trenu.
Primjedbe
Objavi komentar