Gledajući fotografije obiteljskih albuma gledajući lice djevojčice kakva sam bila, puno sam razmišljala o snovima koje je sanjala ta djevojčica. Ona je još uvijek tu. Negdje duboko u meni. Samo je zatrpana godinama koje su ostavile ožiljke vremena. Neke su bile teške i ostavile su dubok trag tuge, neke lijepe i ostavile su trag sreće. Kolotečina života je uspavala tu sanjivu djevojčicu. I vrijeme je da se ova žena suoči sa tom djevojčicom. I obeća joj da će nastojati više sanjati. Plesati i pjevati. Smijati se. Izlaziti. Ostvariti ono što je nekada davno željela. Nije se izgubila usput, samo se malo uspavala, vrijeme je za buđenje. I zato pusti prašinu, neće pobjeći nigdje, pojačaj glazbu i zapleši. Jer kada za dvadeset godina pogledaš sliku u albumu, nemoj biti žena koja nije ostvarila svoje snove i nije živjela život onako kako je željela djevojčica u njoj.
Primjedbe
Objavi komentar